Zagledana
U tišini moje sobe,
zagledana u more, govorim sebi:
lijepo je biti covjek,
lijepo je biti žena
lijepo je biti ljubav
i duša snena.
Brod ulazi u luku,
moje srce daljine vuku.
Letu galebova divi se moja pokora
dok mi tijelo ište odmora.
Nek moja djeca,
ne traže novog sveca.
Bit’ ću uz njih
vadeći iz rukava uvijek novog keca.
Igalo, novembar ’03.
Let
Duboko ponirem,
visoko letim.
Treba mi ljubav, pjesma, let.
Božanske ruke da ublaže moje muke,
da izbrišu i najmanje zrno tuge.
Dozvoli mi, o Bože, da letim sa Tobom,
jer moja je ljubav divlji vjetar.
Daj mi više od nadanja,
meni je do vječnog trajanja.
Duboko ponirem,
visoko letim.
Treba mi ljubav, pjesma, let.
Treba život da osjetim
pa opet tako u nedogled.
Igalo, decembar ’03.
Poljubac
Naš poljubac ima miris žutih dunja
na nekom starom ormanu.
Naš poljubac ima ukus starog dobrog vina
iz šezdeset i neke.
Naš poljubac ima sjaj jutarnje rose
na pokošenom sijenu.
Naš poljubac više nije naš,
anđeli ga odnijeli na vrhove Kilimandžara.
Igalo, decembar ’03.
Zagrljeni
Zagrljeni sjedijasmo na ljuljašci života.
Rosa nam umivala lica,
slušasmo poj rajskih ptica,
ljubav nas hranila.
Nebo se od prizora otvorilo
i odvelo nas na put vječnog trajanja.
decembar ’03.
U snu san
Usnila sam u snu san
da ležim u tvom naručju.
Otkucaji našeg srca
čuju se do Mjeseca.
Dok spavaš, ljubim ti oči snene,
ne dam tvojoj duši da vene.
decembar ’03.
Lakoća
Poput ptičijeg pera
lebdi moja duša cijela.
Na oblaku, na povjetarcu,
na kiši, na sunašcu.
Opojna lakoća mojeg leta
u sebi nosi svu ljubav svijeta.
U bjelini mojeg pera
moje srce nešto smijera.
Uz noćne note harfe,
jato labudova klizi po jezeru mojih dubina
čekajući znak anđela
na početak sudbina.
maj ’04.
Hajdemo
Hajdemo u zemlju gdje ne postoje riječi.
Gdje je nježnost pravilo,
a ljubav zakon.
Gdje pogled otklanja zebnju,
a ruke liječe sve.
Gdje dva znači jedan.
Gdje niko nikom ne pripada.
Gdje duše svatuju zbog novog jutra
koje miriše na mir i radost.
Na prvu kafu
čije kapi kupim sa usana
što život znače.
I ništa mi drugo ne treba.
avgust ’06.
Vidim svjetlost u kapi rose.
Čujem duvaju hladni vjetrovi.
Mislim na sjutrašnje danas.
decembar ’06.
Rajske ptice
Još jednom je Mjesec krenuo utabanom stazom.
Još će biti plime i osjeke.
Kažu, ova godina će biti vrela.
Samo da se kitovi i delfini ne skuvaju.
Prosjek će sa prosjekom ispijati expresso na nekoj verandi.
Koliko ćoškova ima lopta?
Koliko kružnica staje u trouglu?
Čije oči umiju da gledaju?
Da li je ljepota u očima posmatrača?
Da li ste znali da se kod škampa srce nalazi u glavi?
Da li mudrovanje ubija libido?
Bla, bla, bla, žagor uma.
Rajske ptice znaju znanje.
Uhvate čar jutarnje tišine.
Prepuste se radosti dok plivaju kroz vrijeme.
Bog nije trgovac.
februar ’07.
Ruža
Na mom stolu ruža i violina.
Znam za tu ljubav od davnina.
Na njih neće prašina,
čuva ih moćna tišina.
Na mom stolu neispijeno vino.
Nikog ne čeka,
samo tako stoji
i svoje vjekove broji.
mart ’07.
Trpeza
Na trpezi tvojeg života neka gore svijeće,
romantike radi.
Da iz grala uvijek piješ dobro piće,
mudrosti radi.
Svetionik da ti obasjava put.
Da metal pretačeš u zlato.
Da spoznaš sreću prevelike nježnosti.
Da slaviš sopstveno poimanje ljubavi.
Srećan početak proljeća,
tvojeg rođendana radi.
mart ’07.
Zvijezde spuštaju zavjesu. I dalje trepere.
Scenu ustupaju jutru.
Jutro porađa dan.
Svaki dan – jedan novi san.
Unutrašnje sunce se grli sa onim gore.
Zajedno kupaju planinsko more.
Zemlja ljubi stijenje i drago kamenje.
Čovjek je čovjeku most a time i znamenje.
mart ’07.
O masi
Skoro da i ne poznajem ljude koji ne robuju lažnom sistemu vjerovanja.
Istina, Ljubav, Pravda, Vjera. Šta bi sa tim postulatima?
Po gdje god usamljeno ostrvo.
Masa misli da umije da misli.
Na cijeni su jeftini trikovi.
Sjeme Ljepote dobijamo rođenjem.
Problem je u nadgradnji.
Izgleda da je transformacija previše bolna.
april ‘o7.
Planina
Ništa nije tako gusto kao tišina na planini.
Što se penješ na veći nivo, vidiš veći horizont.
Sva jaka osjećanja u jednom trenu.
S jedne strane, sunčev oblutak u crveno-zlatnoj odori.
S druge otpočinje mjesečeva sonata
U dnu katuna reski zvižduci okupljaju umorne jaganjce.
Pucketanje lučevine, cerovine, bukovine obećava.
Stapaju se priče iz tri vremenske zone.
Ispred kolibe ošinu me hladan vazduh sa 1650m nadmorske visine.
Pokri me jato zvijezda.
april ’07.
Strast
Moja strast spava na bijelom papiru.
Moji snovi stanuju u slamnatom šeširu.
Kočijama putujem preko nebeskih polja,
najbolja mi drugarica moja gvozdena volja.
I još mnogo preko toga,
mirno idem svaki dan do Boga.
april ’07.
Orgulje
Jedan klip potiskuje drugi, kao mehanizam kod orgulja.
Jedan je kontemplacija, drugi akcija.
Duh je iznad dobra i nedobra.
Za zapad me veže izvjesnost i materijalizacija.
Izvor i težnja su u svjetlosti istoka.
Idem kroz plavo srce duše, okrznuta ništavilom,
ka pomirenju sopstvene dualnosti.
Ka jedinstvenoj punoći.
U samoći <> vibriram u praznini.
jun ’07.
Sopstvo
U traganju za Sopstvom
učlanismo se u Ligu hodočasnika.
Polazište nam u Izvoru,
težnja i čežnja nam u Srcu.
Stecište nam opet u Izvoru.
Za života ćemo zatvoriti ‘patent’ integracije,
noseći Hristov cvijet u duši.
Isprani renesansnom romantikom
prepustit ćemo se kosmičkoj rijeci.
jun ’07.
K Njemu se ne ide korakom
već veseljem i srcem čistim.
K Njemu se ne ide reda radi
već u Miru i razumom bistrim.
Valja nam uz Njega bit’
to je naša Jedina Zlatna Nit.
novembar ’07.
Kratkoća postojanja vija me ka najuzvišenijem.
Odapni me kao strijelu kroz beskon
i od mene napravi zlatnu tišinu.
decembar ’07.
Pronadjimo se iza vremena i prostora
Gdje je Ljubav Ti
Ti si ja
Ja sam cvijet.
Bože, molim Te, neka bude.
decembar ’07.
Dodir leptirovih krila
Disanje Tvoje dira mi dušu
poput krila leptira.
Let Tvoj nosi me do kraja svemira.
Prebivalište mi je iza misli,
ovdje sam i sada.
Kroz kap kiše svjetlost se lomi,
odnosiš me novoj zori.
Postojiš ovdje i sada,
sa lakoćom ustajem,
sa lakoćom noć pada.
Vrč Tvoj ispunjen je zvjezdanim nebom,
vrč moj prazan je.
Čeka Tebe sa slatkom zebnjom.
januar ’08.
Iskustvo
Iskusila sam rastočenost volumena sopstvenog bića.
Kao rijeka žive energije
slih se u vječni okean koji me ispra iznutra.
Praznina se ispuni
osviješćenom matricom stvaranja.
Sveopšti Mir.
Dotakoh Jedinstvenu Ljubav.
Dobih na Dar osmjeh na licu.
Sa njime se budim.
Ljudi su dio mene i ja dio njih.
Dišem Sreću!
Extatic!
Budva, februar ’08.
+
Dotače me voda sa Izvora.
Do sad sve bila je laž.
Božjeg mi izbora,
neću biti dvorska luda,
prenosit ću ja ljubav svuda.
Ružo moja, pazi se trnja.
Sjeme moje nek’ padne u obilju smilja.
Ivica mi ko’ i ravnica,
Svjetlost je moj Dom.
Uradiću sve po Tvom.
februar ’08.
Zlatnici
U snu češ naći kompas s laticom ruže.
Zora će te iznjedriti s mekim, plavim ćilimom želja.
Krilima razgrni sve što se nevoljno prigrli.
Ne okreći se.
Jer, na novoj stanici čeka te novi paket snevlja.
Poberi zlatnike sa žitnih polja.
al’ ih ne kači na grudi,
no ih podari kome je volja.
mart, ’08.
Jedan tren
i sve ode u beskraj.
Prije časa tog,
dlanove okreni i njima liječi.
Na mjesto zvijezda
utkaj poljupce svoje.
Plešeš li ples smrti,
nek’ prestane tvoje i moje.
Što si sebi bliži
toliko si mi draži.
Kada odeš malo dublje
značeš da je srce jedini dom,
a ti njegov štitonoša.
mart ’08.
Ono što se nema
ne može se izgubiti.
S toga nema patnje, samo Vječito proljeće,
cvjetanje, rast, plodovi.
Na životnoj promenadi
samo uvidi čuvaju od bezvida.
Ako nijesi u Jedinstvu
onda nam poljubac nije kruna.
mart ’08.
Ima dana
Radovanje moje,
pijanstvo moje,
ima dana kada mi se ne živi,
ima dana kada za te dišem,
ima dana kada mi noći ne sviću,
ima dana kada ne znam kuda ću,
ima dana kada se okrenem oko sebe
tada se pitam
idem li ja to uz ili niz rijeku?
Sve vatre klete sagoreti me neće.
Svanuće i meni proljeće.
Golubica na moje rame slijeće, kaže:
”Ti nosiš vijenac sreće!”
Ima dana kada dišem za dvoje,
ne znam više šta je moje a šta tvoje.
Granice se brišu, nova slova se pišu,
naša srca dišu ritmom ludaka
na trotoaru grada, nekog, zaleđenog
duboko u svemiru tišine.
Ima dana kada se pitam:
Šta je na kraju?
Šetam li ja to sa svicima?
Putujem li k Raju?
Kalendari se okreću sami od sebe,
tamo nema ni tebe ni mene.
Postali smo ravna linija,
linija prebola.
Dijagonala Boga.
Snoviđenja moja ne bijahu i tvoja.
Moja zemlja meka, rodna,
tvoja tvrda, drugoga soja.
Krugove pletem, krugove tkam.
Sada znam, sada znam.
decembar ’08.
Neponovljiva šaro kosmičkog tkanja,
nježno odjezdi plavim tepihom svojih vrlina,
vrati se Srcu svog bitka pun iskričavog užitka.
Čekaju te rajske ptice.
decembar ’08.
Odslika
Okrijepi se dušo na Izvoru jedinom.
Istopljena otpleši ples kosmički.
Satkana od mnogih cvjetova pusti miris Jedinstvenosti.
Na dnu smo kao i na površini.
Na sve strane i sva mjesta u isti čas.
Muzika će sama poteći.
Vibracija Univerzuma stvara eho u duši.
Dvorci naši zamijeniše se za nebeski oltar.
Voćnjaci su ocvali odavno, zreli plodovi dišu i mirišu.
Stekoše se u košari.
Krošnja preobilna, savitljiva da primi još blaga,
čvrsta da ponese, tiha da ne smeta,
sveta da pruži.
Lakoćom pera okanih se jučerašnjeg hljeba.
Mirna voda odslika je moja.
Pulpa zlatna vibrirajućeg postojanja.
Sažmah se.
Ljubav osvjedočena proširi me na sve strane.
Preli me do cvijeća, rijeka, planina, ptica u letu, hrasta,
akacije u cvatu, delfina koji se ljube
i čovjeka do svakog.
april ’09.
Svetosti
O Svetosti presvijetla, ozrači i mene.
Pozlati me zlatom svojim nebeskim.
Okupaj me plavetnilom šira i beskrajnoga mira.
Ne daj mene u noći tamne.
Dubokog mi mira, svjetlosti bijele,
čistog uma i širokog razuma,
prošetaj me odajama svojim.
Haljine najljepše za mene skroji,
jednostavne, blistave, ugodne, po mjeri.
Zvuk harfe nek’ me umiva,
u mudrosti nek ‘ mi duša pliva,
na jastuku tkanom od svakojakih dragulja
nek mi glava počiva.
Kruna nek’ mi je tik iznad glave,
da pijana ne hodim od uzvišene slave.
Bivstvovanje, posmatranje, osluškivanje,
uzleti, prelazi, rast neprekidni, svečani i tihi.
Tihovanje moje nevidljivo, pravo poput strijele
usmjereno put Svevišnjeg.
Skidoh staru odoru, zakačeno trnje
i ono što duboke usjeke mi napravi.
Isprah se vodom bistrom, pa me sada sve veseli.
Lakoćom ulazim u dubinu plesa
gdje se sve samo od sebe otresa.
Meko stupam u dvore Tvoje,
odvažno stojim, jer si me Ti pozvao.
Prihvatih ponude Tvoje sjajne.
Na pladnju Ti nuđaše pregršt uvida,
bljeskova, vizija, autorskog djela
zdjela cijela.
Radosno uzimah sve što mi se nudilo,
jer me je to odista budilo, krijepilo, snažilo.
Dubokom zahvalnošću i skromnošću
klečah nijema pred Tobom.
O Svetosti presvijetla, prožmi me cijelu,
budi u mom tijelu,
nek’ sam zauvijek na Tvom vrelu.
Gozba nek’ je u meni neprestana.
Pa kada malo odahnem i glavu okrenem put ljudi
da ne dam da im se sudi, već da im utjehu udijelim
i srce zacijelim. Žaluzine sa očiju im skinem,
u visine ih vinem.
Sve to u ime Istine i Ljubavi
Sve to u ime Dobrote i Ljepote
Sve to u ime Svetosti Postojanja.
avgust ’09. ( iz jutarnje stranice)
Krhkost leptira
Snaga žita
Svijet u kapi rose
Uzdah plav
Smiraj i jedan titraj
Sa harfinim žicama i
Rajskim pticama utišana
Od Boga poslata
Kroz uska vrata
Visoka sprata.
Kamen ocvjetao
Rijeci se predao.
Putuje Jedinim
Jedinom.
avgust ’09.
Zdravica za Dina Jašarovića
Uvijek Budi, nikada ne sudi.
Usudi se da uvijek Budeš i
stalno dišeš Sreću,
jer tim Putem samo se sveci kreću.
decembar ‘o9.