Nedeljka Meić

Jednog majskog dana 1977. godine, počeh pisati pjesme. To bjehu stihovi mladalačkog zanosa i želje i nesigurnosti na stazama života.
A onda se desi 1979. god. u aprilu zemljotres – tragedija. Sve stade, ućuta dječiji smijeh, nesta sunce na tren, i ptice, prestade život, nestade grad, biser na Jadranu. Zagrliše ga ruševine i zarobiše.
Bijah jedna od sugrađana koja je jutra dočekivala sa tugom a sunce ispraćala sutonom ogoljele duše.
Naboj bola i čežnje da se grad ponovo rodi i uskrsne iz pepela, da život poteče u njemu, podario mi je pregršt motiva i pjesme su se rađale a snjima i grad u viziji. Bila sam srećnija.
A onda opet jednog majskog jutra 80-tih došla sam u ’’Imago’’. U lepezi kreativnih mogućnosti i afiniteta, opredijelih se za ’’samorazvoj’’. Radom na sebi u otkrivanju svoje prave prirode, spoznah da je svaki čovjek pa i ja sama, prava ’’riznica’’ darova, za ljudsku dušu, koju treba takođe nahraniti.
Treba samo hrabro iskoračiti, na stazu života, u svom Biću postići tišinu, a onda’’slušati’’ kako nas naša Prava priroda navodi kao navigator, istinskim putem življenja. Upoznati samoga sebe, zavoliti samoga sebe i poštovati, te darivati, kamen je temeljac, da bi i prema drugom bio takav.
Uočih tada da moje pisanje, dobija drugu dimenziju. Jednostavno se prepustih i postah ’’instrument’’ Svekolikog Postojanja, kroz koji je samo tekla rijeka poruka, dobrote, ljubavi,istine, preoblikujući se u riječi, ruka je pisala a oči divile se onom što čitaju. Duša je treperila a pjesma je nicala.
Poslije više od 30 god. ukupnog pisanja, sasvim slučajno, povjerih ’’tajnu’’ da pišem gos. Petru Peroviću, a on se znalački potrudio da ’’Imago’’- radionica to sazna. Nisam bila sigurna u to koliko ’’sve’’ to vrijedi, i bi vatreno ’’krštenje’’. Prvo čitanje, pa drugo, treće, preživjeh ’’tremu’’. A onda je neko iz radionice, od prisutnih rekao: ’’Mislim da dijelim mišljenje prisutnih. U svakoj pjesmi, svako od nas, našao je ’’svoju riječ’’, koju će pamtiti.’’ To je bio moj najveći poklon i najdraže priznanje.
Podarila sam dio Duše, dio svog Bića, ali dobila sam još više. Pišem i dalje.
Prilažem stihove i darivam ih onom ko bude čitao. Nadam se da će i taj pronaći ’’svoju’’ riječ i pamtitti je! To će biti njegovo nadahnuće.