Natalija Nađa Zenović

Svoje pisanje nisam nikad uzimala za ozbiljno. To je bilo nešto poput hobija, poput dara koji nemam samo ja nego i puno drugih ljudi. Pisala sam dječije pjesme. Kasnije sam dobila svoju djecu pa sam pjesme posvećivala njima. Sve te pjesme još uvijek imam. Čuvam ih i čitam.
Nastupila je pauza oko desetak godina. Ne da nisam pisala pjesme, nego sam skoro zaboravila i pisati.
Kada sam krenula na Kurs kreativnosti počela sam pisati Jutarnje stranice. Jedva bih ispisala desetak rečenica a ruka me je već tako boljela , a o rukopisu da i ne govorim. Svakog dana  je  bivalo sve bolje. Sedmog dana sam napisala prvu pjesmu. Nastala je spontano dok sam pisala Jutarnje stranice.Pjesma je jednostavno izašla iz mene.Tako su nastajale sve ostale – iznenada, najčešće dok sam pisala Jutarnje stranice,šetala, obavljala kućne poslove, bila posvećena sebi. Moj rukopis je bivao sve čitkiji, prave riječi su dolazile u pravi momenat. Sa manje riječi sam mogla više reći.
Trenutak kada riječi krenu iz mene je nešto jedinstveno, neponovljivo. Sva sam predana tom činu, tom trenutku. Ne postoji ništa drugo, samo ja i riječi. A kada završim sa pisanjem i pročitam napisano, divan osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti, smisao svega napisanog, činjenica da je taj trenutak zapisan, da je moj i da ga imam zauvijek je nešto jako dragocjeno za mene.
Ranije mi je bio važan komentar,ocjena onog što radim, sada ne. Sada ja uživam dok pišem, a pjesma kao krajnji proizvod je samo podsjetnik na to divno iskustvo za koje imam sreću što ga doživljavam i što se taj doživljaj ponavlja.