Lidija Kalodjera

Kad u relativno poznom dobu otkrijemo nešto što smo tražili dugo vremena, često i ne znajući što tražimo, onda nam se  to otkriveno čini još vrednijim i dobija za nas poseban značaj. To se meni desilo sa slikanjem tragom rada na sebi u kreativnom centru «Imago» u Budvi. Osjećam da sam dobila poseban, magičan dar, neizmjerno važan, koji može biti ključ za neka druga vrata i put za koji ne znam gdje me može odvesti.
Šta je za mene slikanje  i taj sam kreativni proces. Nešto fantastično. Pomaže mi da umirim moj inače brbljivi um i da udjem u područje unutrašnje tišine koje možete probati da opišete samo ako ste ga bar u djeliću iskusili. Tu ste sabrani, sa nepodijeljenom  pažnjom na onome što radite i s potpunom predanošću. Ni o čemu ne razmišljate, ništa vas ne brine, ne boli, gubite pojam o protoku vremena jer ste stalno u sadašnjem trenutku a tu vremena nema, prepuštate se jednoj divnoj igri punoj iznenadjenja koju nikako ne biste prekidali. Osjećate se kao malo dijete koje otkriva svijet oko sebe i stalno viče – vido ovo, vidi ovo. Vi kao da ste u nekoj drugoj dimenziji  gdje sve izgleda moguće, ponirete negdje duboko u sebe i na odredjeni način postajete most izmedju unutrašnjeg, nevidljivog, tajnog, nemanifestovanog i onog spoljnjeg, vidljivog i iskazanog. Ali da bi se to nevidljivo kroz vas pretočilo u vidljivo, u mom slučaju u sliku, morate biti jako fluidni, protočni, osjetljivi. I što ste utišaniji, pažljiviji, predaniji, bez očekivanja, to je rezultat vjerniji izraz vas pravih, vaše prave prirode koju svi težimo da otkrijemo kroz rad na sebi. Pri tom je sam proces stvaranja važniji od rezultata jer je taj proces ono što vam donosi ogromno zadovoljstvo, što vas otvara za novo i čini da napredujete i razvijate se. Taj proces ne možete podijeliti  sa drugima ali zato su tu slike kao neki njegov trenutno dovršeni proizvod koji nosi u sebi pečat energije koju ste imali u procesu stvaranja.
Slike se mijenjaju onako kako se ja mijenjam i zato je taj proces fantastičan.
Moje slike su apstraktne a samo slikanje je slobodno, spontano. Ne pravim nikakve skice, nemam pojma kakva će slika izaći, to je totalna nepoznanica. Ja samo imam namjeru da slikam i dozvoljavam sebi da slijedim impulse koji mi dolaze, da nanesem ovu ili onu boju, pritisnem rukom u nekom pravcu, pustim boju da teče i u odredjenom momentu zaustavim proces. Nijesu sve slike koje napravim za uokvirivanje, nijesam ni ja uvjek u istom raspoloženju, jednako utišana i prepuštena, ali takve slike   posmatram kao greške koje mi pomažu da se razvijam i na kojima učim.
Ja volim moje slike, volim da ih uokvirujem, pokazujem, poklanjam prijateljima, da ih prodajem ne razmišljajući o njihovoj stvarnoj vrednosti. Važno mi je da  drugi ljudi pozitivno reaguju na njih, da ih «udomim». Ako su nagomilane u fasciklama to koči moj daljni proces slikanja koji je za mene jako važan, jer one su izašle u ovaj vidljivi svijet da bi ih neko gledao i uživao u njima.
Osim svega navedenog, ovaj dar koji sam dobila prije dvije godine  mi pomaže da uvidim jednu neizmjerno važnu stvar – kad radite  ono  što volite, što vam stvarno pripada, što je dio vaše prave težnje, to radite sa ogromnim zadovoljstvom, spremni ste radi toga ostaviti sve drugo, ništa vam vezano za to nije teško i nikada vam toga nije dosta. A kad nešto radite na taj način vama pomoć stiže sa svih strana. Da vi to ne planirate stvari se dogadjaju i uklapaju baš kako treba i kada treba. Kada to prepoznate osjećate se vrlo sretni i slobodni, samopouzdani i spremni da hrabro idete naprijed i otkrivate dalje ona skrivena, nepoznata područja jer samo se kroz novo možemo razvijati u bolja, zdravija i sretnija bića.

Comments are closed.